POČECI OPOZICIJE

Mnogi su se Amerikanci protivili ratu na osnovi moralnosti, smatrajući ga razaračkim ratom protiv vijetnamske nezavisnosti ili kao uplitanje u građanski rat u stranoj zemlji; drugi su mu se protivili jer su smatrali kako nema jasne ciljeve i čini se kako se u njemu ne može pobijediti. Mnogi su proturatni aktivisti sami bili vijetnamski veterani, čemu svjedoči osnivanje organizacije Vijetnamski veterani protiv rata (Vietnam Veterans Against the War).

Kao protivljenje povećanoj prisutnosti američke vojske u Vijetnamu mnogi su prominentni senatori počeli kritizirati odluke vlade. Do 1965. proturatne ideje postale su dijelom svakodnevice, što pokazuje i činjenica da je masovni proturatni pokret organiziran u ljeto 1965. U svojim kasnijim fazama, proturatni je pokret uvelike utjecao na vojnu politiku SAD.

1965. SAD je započela s strateškim bombardiranjem sjevernog Vijetnama. Ipak, sjevernovijetnamski vođa Ho Ši Min odbio je poslušati zahtjeve Amerikanaca. Bombardiranja su se nastavila i rastući broj američkih žrtava u Vijetnamu uskoro je postao gorivo za jačajući proturatni pokret. Javno mnijenje protiv bombardiranja se pojačalo.

Proturatni pokret širio se čak i na samoj vijetnamskoj fronti. Borbene jedinice počele su nositi proturatne simbole i pokazivale su svoje protivljenje ratu noseći znakove mira, koristeći pozdrave proturatnog pokreta pa čak i prosvjedujući.

Otpor novačenju

Novačenje je potaklo demonstracije kada su petog svibnja 1965. studentski aktivisti marširali na odbor za novačenje na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji. Četrdesetero je studenata javno spalilo svoje pozive za novačenje; to je bio prvi događaj takve vrste u SAD-u. Još je devetnaest poziva spaljeno dvadesetidrugog svibnja tokom prosvjeda. Tokom srpnja 1965. Johnson je udvostručio broj poziva na novačenje s sedamnaest tisuća na mjesec na tridesetipet tisuća na mjesec a tridesetiprvog je kolovoza potpisao zakon kojim je spaljivanje poziva za novačenje postalo zločin.

Kako bi stekli izuzeće ili odgodu mnogi su muškarci dobili odgode na osnovi studentskog statusa tako što bi se upisivali na sveučilišta iako su također morali ostati studenti sve do svojeg dvadesetišestog rođendana kako bi bili sigurni da će izbjeći novačenje. Neki su se ženili, što je davalo izuzeće tokom cijelog rata. Neki muškarci su pronašli liječnike koji su suosjećali s njima i koji bi dali službenu izjavu da su nesposobni za obavljanje vojne dužnosti, iako su vojni liječnici sami donosili takve odluke. Neki su pristupali Nacionalnoj gardi ili Mirovnim snagama kako bi izbjegli služenje u Vijetnamu. Svi ovi problemi pojačavali su sumnje u pravednost odabira za vojnu službu pošto su vrlo često unovačeni bili siromašni ili oni koji nisu imali veza.