Novi vijek - Uvod

Nakon renesanse u 17. st. nastupa u zapadnoevropskoj kulturi tzv. vrijeme racionalizma. Ono prethodi pokretu prosvjetiteljstva koje je obilježilo 18. st..

U 17. st. su postavljeni temelji klasične fizike. Njezinim se ocem i "svjetlom novoga doba" često naziva Galileo Galilei, čovjek koji je počeo izgrađivati novu fiziku temeljenu na pokusu i matematičkom opisu. Brojni su veliki umovi gradili znanstvenu misao 17. stoljeća: Edmond Halley, Robert Hooke, Christiaan Huygens, Tycho Brahe, Johannes Kepler, Gottfried Leibniz, Blaise Pascal, Francis Bacon, René Descartes… U to vrijeme djeluje i, po mnogima, najveći fizičar i znanstvenik koji je ikad živio Isaac Newton. Kulminacija je fizike 17. st. bila izdavanje njegove Principie 1687. godine u kojoj su definirani temeljni pojmovi i formulirana nova slika svijeta.

Povijest znanosti u doba prosvjetiteljstva u 18. st. bilježi strmi uspon; utemeljene su elektrostatika i magnetostatika, razvija se optika (posebno tumačenje pojava povezanih s valnom prirodom svjetlosti kao što su rasap, ogib, intereferencija i polarizacija svjetlosti te se postavljaju prve teorije o prirodi svjetlosti). Tijekom 18. st. se pojavljuju i prve znanstvene teorije o toplini, a Daniel Bernoulli oblikuje kinetičku teoriju plinova.