Renesansa - Mehanika i astronomija

Leonardo da Vinci je u svojim istraživanjima mehanike, posebno ustrajnosti, došao tik pred otkriće zakona tromosti. Suprotno je dotadašnjim Aristotelovim učenjima smatrao da „svako gibanje teži svome održanju“ i „svako gibanje produžava svoj put po pravcu“. Istraživao je slobodni pad, horizontalni hitac, sudar tijela, odbijanje zvuka, zakon trenja, tamnu komoru, otpor sredstva, pojave kapilarnosti i dr. Godine 1475. objavljuje da je vječno gibanje, tzv. perpetuum mobile, nemoguće.

Veliki doprinosi renesanse nastaju u domeni astronomije i konačno dovode do napuštanja tisućljetnih učenja Aristotela i Ptolomeja te razvijanja novoga, temeljno različitoga pogleda na mjesto čovjeka u svemiru.

Poljski je astronom Nikola Kopernik (1473. – 1543.) na samome kraju svoga života objavio djelo O vrtnji nebeskih krugova (De revolutionubus orbium coelestium) u kojem zagovara heliocentrični model svemira, tj. onaj u kojem je Sunce, a ne Zemlja, postavljena u njegovo središte. Kopernik je reformirao kalendar zbog pomicanja proljetne točke uslijed precesije, tj. pomicanja Zemljine osi vrtnje. Također, utvrđuje postojanje trostrukoga gibanja Zemlje: njezinu rotaciju oko osi, revoluciju (tj. gibanja Zemlje oko Sunca) i precesiju Zemljine osi. Ostali se planeti, smatra Kopernik, gibaju po kružnicama oko Sunca, a Mjesec ne smatra planetom. Iako je izbjegao progon i inkviziciju jer mu je kapitalno djelo tiskano pred kraj života, njegovo je djelo raspirilo žestoke rasprave, sukobe i promjene jer je „kopernikanski obrat“ imao duboke implikacije na ideologiju i tadašnji društveni poredak.

Danski plemić, astronom Tycho Brahe (1546. – 1601.) također predlaže astronomski sustav sa Zemljom u središtu, Mjesecom i Suncem koji se gibaju oko nje te planetima koji se gibaju oko Sunca. Za razliku od Kopernikova, Braheov sustav zadržava Aristotelovu ideju „zemaljskoga“ i „nebeskoga“ područja, a promjene uvodi samo u „nebeskom“ području te tako na neki način adaptira peripatetičku prirodnu filozofiju.

Kopernikovim je učenjem bio ponesen i mladi talijanski dominikanac Giordano Bruno (1548. – 1600.). U raspravi je iz 1584. godine O beskonačnosti, svemiru i svjetovima izložio svoje učenje o svemiru i planetnim sustavima drugih zvijezda te istaknuo ideju o jedinstvenim zakonima prirode. Zbog svojih je ideja morao napustiti crkveni red. Godine 1592. je utamničen, a osam godina kasnije kao heretik spaljen na lomači.

„Bruno kaže da nam se zvijezde pričinjaju nepomičnim točkama samo zato što su veoma daleko od nas. Naš planetni sustav nije nikakav izuzetak u svemiru. I oko drugih zvijezda ima planeta, a na tim planetima također borave umna bića, možda umnija od ljudi. Sam je svemir za Bruna beskonačan. Te su misli bile opasne jer su dirale u osnove religiozne dogme: gdje se nalazi nebo i pakao, kako je Bog stvorio Zemlju. Kako se Giordano nije dao ušutkati, uhvati ga 1600. godine inkvizicija i javno spali na trgu Campo dei Fiori u Rimu. Užasnu smrt na lomači podnio je ponosno i neustrašivo, što je ostalo trajno u spomenu kasnijih generacija.“

(Ivan Supek, Povijest fizike)