Stari vijek - Uvod

U ovom se poglavlju prati razvoj tumačenja prirodnih pojava, začetaka fizike i svjetonazora kroz stari vijek – razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (u 4. tis. pr. n. e. u Mezopotamiji) do početka srednjega vijeka (sredina 5. st. n. e.).

Stari vijek obuhvaća razdoblja ranih civilizacija Istoka, kao što su sumerska, egipatska, babilonska, staroindijska i kineska, te razdoblje antičke Grčke, helenizam i rimsku državu.

Fizika je najviše uznapredovala u vrijeme antičke Grčke, no mnoga znanja i koncepti o prirodi naslijeđeni su od starijih civilizacija. Mnogi su začetnici fizikalne misli rođeni upravo u Grčkoj, u razdoblju 8. – 4. st. pr. n. e., pa se smatra da su ondje udareni temelji učenju o prirodi kakve i danas poznajemo. Europa je, odnosno Sredozemlje, u razdoblju antike bila žarište kulture i znanosti svijeta.

Nastupit će vrijeme kada će brižljiva stoljetna istraživanja iznijeti na svjetlost dana ono što sada leži skriveno. Doći će vrijeme kada će naši potomci biti zapanjeni jer mi nismo znali stvari koje su njima same po sebi jasne… Mnoga su otkrića očuvana za vremena koja tek dolaze, kada sjećanje na nas bude već izblijedilo. Naš bi svijet bio ubogo mjesto kada svakoj epohi ne bi imao ponuditi nešto za istraživanje… ...priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima. Seneca, Naturales quaestiones, 1. st. pr. n. e.