Novi vijek - Filozofija prirode

Jednim se od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije smatra engleski filozof empirist sir Francis Bacon (1561. – 1626.). On u poznatom djelu Novi organon znanosti, izdanom 1620. godine, izlaže osnovne principe svoje filozofije. Najvišim načelom svakoga znanstvenog istraživanja smatra pokus, a metoda koju predlaže za dolazak do novih spoznaja jest metoda indukcije. Baconova metoda indukcije predstavlja jedinstvo eksperimenta i racionalne spoznaje, no prije njezine primjene, smatra Bacon, treba očistiti razum od nagomilanih predrasuda (zabluda, `idola`). Bacon teži `velikoj obnovi` (temeljitoj preobrazbi znanosti i života uopće) i drži da je cilj znanosti i filozofije „opskrbiti ljudski život novim pronalascima i dobrima”, ovladati prirodom i povećati čovjekovu moć nad prirodom.

Metodu dedukcije zagovara u svojoj knjizi Rasprava o metodi i francuski filozof, matematičar i fizičar, po mnogima otac moderne filozofije, René Descartes (1596. – 1650.), latiniziranoga imena Cartesius. On kritizira dotadašnje filozofske i znanstvene misli i upozorava na potrebu revizije pojmova i metoda kojima su se gradile znanstvene teorije. Smatra da osnova spoznaje treba biti mogućnost čovjeka da svojim umom unosi red u proučavanje stvari te onda pravilno zaključuje. Takav stav određuje Descartesa kao filozofa racionalista; on ističe važnost logičke analize, preciznoga zaključka utemeljenoga na jasnim i jednostavnim načelima i strogom, logički dosljednom, dokazu. U njegovoj je metodi matematika u glavnoj ulozi.

Descartes je jedan od prvih znanstvenika koji jasnije formulira načelo ustrajnosti u svojim zakonima gibanja:
1. Tijelo ne mijenja stanje gibanja (ili mirovanja) sve dok ono ne sretne drugo tijelo; jednom u gibanju, sva se tijela nastavljaju gibati.
2. Svi dijelovi tvari teže gibanju duž pravca sve dok ne sretnu druge dijelove tvari.

Descartes izučava i sudare elastičnih kugli i zaključuje da se količina gibanja pri sudaru prenosi bez gubitaka. Zato smatra da je gibanje neuništivo i da ga ima onoliko koliko ga je bilo i u trenutku stvaranja svijeta. Pod izrazom „očuvanje gibanja” on misli na suvremeni pojam količine gibanja i navodi: „Ako se dio tvari giba dvaput brže od drugoga dijela, a taj drugi je dio tvari dvaput veći od prvoga dijela, onda moramo držati da ima isto toliko gibanja u prvom koliko i u drugom dijelu“. Iz svoje je prirodne filozofije izbacio pojam sile, pa je tumačenje prirodnih pojava sveo na gibanje i uzajamno djelovanje čestica. Descartes drži da u svemiru ne postoji praznina, nego je cijeli ispunjen fluidom (eter) i vrtložnim gibanjima (teorija eterskih vrtloga). Razlikuje tri vrste čestica: čestice zemlje, vatre i neba. Protivnik je razdvajanja u „zemaljsko“ i „nebesko“ područje.

Ovo je vrijeme intenzivnoga osnivanja akademija i znanstvenih društava, vrijeme u kojem nastaju znanstvene publikacije i započinje intenzivnije širenje informacija među znanstvenicima toga doba. Tako su npr. Galileijevi učenici u Firenzi 1657. godine osnovali Akademiju pokusa, u Parizu je Akademija znanosti osnovana 1666. godine, u Londonu je 1645. godine osnovano Društvo ljubitelja prirodnih znanosti koje 1660. godine postaje Kraljevsko društvo. Ove ugledne institucije počinju izdavati i svoje publikacije; časopis Kraljevskoga društva u Londonu je počeo izlaziti 1682. godine, a nakon toga i časopis Pariške akademije. Francuski je znanstvenik Maren Mersenne (1588. – 1648.) organizirao širenje znanstvenih informacija dopisivanjem.

U najveće mislioce svih vremena, posebno 17. st., uvrštava se njemački filozof, matematičar, fizičar i diplomat Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. – 1716.). On oblikuje koncept nazvan dinamizam te uvodi pojam tzv. „žive sile“ („vis viva“), odnosno neuništive veličine svojstvene tvari. Smatra da sila postoji i značajnija je od same tvari, ali ne može djelovati na daljinu, nego samo kroz neposredni dodir tijela. Tvar se, smatra Leibnitz, ne može sastojati samo od protežnosti i gibanja. U djelu Dokaz značajnih Descartesovih pogrešaka...,objavljenom 1686. godine, navodi da neke fizičke veličine ostaju očuvane, kao npr. količina gibanja, no Leibnizov se koncept količine gibanja razlikuje od Descartesova.

Tijekom 17. st. utemeljuje se i nova moderna kemija. Kritiziraju se Aristotelove ideje o četiri elementa, a obnavljaju neki drugi antički koncepti. Npr. belgijski kemičar Jan Baptista van Helmont (1577. – 1644.) obnavlja Talesovo učenje o vodi kao prapočelu. Kakobi dokazao da je sve nastalo iz vode, van Helmont je posadio biljku i pratio njezin rast tako da je sve mjerio vagom. Francuski je znanstvenik Pierre Gassendi (1592. – 1655.) obnovio ideju atomizma i ustanovio da su sve tvari sastavljene od čvrstih i neuništivih atoma. Irski kemičar i fizičar Robert Boyle (1627. – 1691.) objavljuje 1661. godine poznato djelo Skeptični kemičar (The Sceptical Chemist) u kojem uvodi nov koncept elementa, blizak današnjem pojmu kemijskoga elementa, pa se to njegovo djelo smatra početkom znanstvene kemije.