Renesansa - Filozofija prirode

Leonardo da Vinci (1452. – 1519.) najveći je genij renesanse koji utjelovljuje renesansni ideal „homo universalisa” – višestruko darovita čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Osim u umjetnosti, da Vinci je dao i velik doprinos znanosti. Bio je inženjer, izumitelj i istraživač u području mehanike te je među prvima je koji ističu važnost pokusa i primijene matematičke analize kao metode spoznaje prirode i istupa protiv skolastičke metode.

Nikola Kuzanski (1401. – 1464.) u svom djelu O učenom neznanju iz 1440. godine tvrdi da postoji najmanji nedjeljivi dio prostora te, nasuprot tome, aktualna beskonačnost. Prostor smatra beskonačnim, a središte toga prostora može biti bilo gdje. To je stav koji se suprotstavlja razlikovanju zemaljskoga i nebeskoga područja, kako je zagovarao Aristotel. Za Kuzanskog ne postoji „gore“ i „dolje“ u apsolutnom već samo u relativnom smislu.

Kuzanski je utjecajan učenjak; njegove je radove vjerojatno poznavao i Kopernik, a pod njegovim utjecajem i Celio Calcagnini (1479. – 1541.) tvrdi kako je vjerojatnije da se giba Zemlja, kao nesavršena, nego da se gibaju savršena božanska nebesa.

Od 12. je stoljeća shvaćanje pojma sile predmetom rasprave neoplatonista. Oni silu tumače kao „težnju među dijelovima iste cjeline“. Svestrani talijanski učenjak, liječnik, matematičar, astronom, atomist i pjesnik Girolamo Fracastoro (1483. – 1553.) u svojem djelu O simpatiji i antipatiji stvari,tiskanom 1546. godine, zastupa slično mišljenje; on, naime, smatra da je priroda obdarena životom i dušom te da ima vlastite zakone.

Neoplatonistima renesanse pripada i filozof i učenjak rodom s Cresa Frane Petrić (1529. – 1597.), koji nasljeduje mišljenje Nikole Kuzanskog da je gibanje osnovom svega postojećega. Frane Petrić, ili latinskim imenom Franciscus Patricius, drži da su svi dijelovi svijeta međusobno povezani te da među njima vlada simpatija (naklonost) iz koje slijedi djelovanje. Smatra da prvo postoji prostor, a tek onda tvar. Petrić pokušava ponuditi i objašnjenje nastanka plime i oseke tvrdeći da je uzrok obiju pojava simpatija Mjeseca i morske vode. Privlačnu silu pripisuje svim svemirskim tijelima.

Aristotelovo poimanje prostora kao konačnoga i nedjeljivoga od tvari koja se u njemu nalazi u 16. st. nailazi na sve učestalije kritike. Tom se učenju suprotstavlja i Bernardino Telesio (1509. – 1588.) smatrajući da je prostor homogen i beskonačan, a njegovo postojanje neovisno o tvari; u prostoru ne postoje prirodna mjesta ni privilegirane točke, nego u njemu vladaju sile koje uzrokuju gibanje. Najpoznatije mu je djelo iz 1565. godine O naravi stvari prema vlastitim načelima. Toplina je za Telesia aktivna sila koja proizvodi sve promjene i varijacije u prirodi, ona je pokretač mrtve prirode. Ovaj je talijanski filozof i znanstvenik uveo pojam beskonačnoga vremena i smatrao da najveću vrijednost u znanosti ima osjet.

Mislioci 16. stoljeća ponovno otkrivaju stare koncepcije antike. Tako je Giordano Bruno (1548 – 1600.) obnovio i razvio filozofiju Demokrita i Epikura te ih suprotstavio Aristotelovoj. Bruno smatra da su dijelovi svemira u stalnom gibanju, a gibanje se raspoznaje samo u odnosu prema drugim tijelima. Frederigo Commandino (1509. – 1575.) je preveo djela Euklida i Arhimeda.