Stari vijek - Filozofija prirode

Ljudi su od početaka civilizacije bili opčinjeni prirodom, prirodnim pojavama i spoznajom da su njezin dio. Prirodi su pridijevali i prirodna i natprirodna svojstva, stvarali su kultove, mitove, sekte, religije i vjerovanja u čijem je središtu gotovo uvijek bila priroda ili neka prirodna pojava. Zajedničko je obilježje najstarijih civilizacija, poput sumerske, babilonske, asirske, egipatske, te drevne indijske i kineske, što se u njihovim učenjima o prirodi i svijetu, u tim počecima znanstvene misli, ne formuliraju opća pravila i načela. Motivacija je za opažanje prirode praktična pobuda, a temelj je učenja empirija, iskustvo i opažanja; ne postavlja se pitanje „zašto“, pa ni odgovori na nj.

Iako se znanost, pa tako i fizika, naročito mehanika i astronomija, javljaju vrlo rano, njihov je pravi procvat u antičkoj Grčkoj. Tada se, naime, počinju javljati nove ideje i pokušaji razumijevanja prirode.

Najznačajniji je predstavnik toga razdoblja Aristotel (384. – 322. pr. n. e.) koji je udario temelj razvoju znanosti kakvu danas poznajemo. Prihvaća ideju Empedokla iz Agrigenta (490. – 435. pr. n. e.) prema kojem je sve u prirodi sazdano od 4 elementa: vatre, zemlje, zraka i vode. Aristotel smatra da elementi mogu prelaziti jedan u drugi i uvodi pojam sile koja djeluje na elemente. Prema Aristotelu postoje dvije sile: težina,koja uzrokuje padanje, i lakoća,koja uzrokuje dizanje. Tijelo se giba, smatra on, samo ako na njega djeluje sila.

Aristotel razlikuje i dvije vrste gibanja: 1. PRIRODNO – koje nastaje zbog težnje tijela prema njegovom prirodnom mjestu; 2. NASILNO – izazvano silama koje potječu iz nebeskog područja.

U tumačenju prirode Aristotel počinje koristiti pojmove koje danas poznajemo kao fizičke veličine, kao put, brzina, otpor, a uvodi i mnoge koncepte značajne za Aristotelovu filozofiju, poput pokretačke sile, koncepta težine i lakoće.

«Aristotel nije samo najuspješniji nego i najutjecajniji mislilac svih vremena. Visokim stupnjem refleksije, razinom spoznaja, sintezama znanja i svojim sustavom u cjelini bio je stoljećima najviši domet znanja. Aristotelova je veličina i neprolazna zasluga u tome što je iskovao temeljne pojmove, kategorijalni sustav i okvire unutar kojih se kretalo znanstveno i filozofsko nastojanje čitave kulture Zapada. Za nj se može reći ono što se ne može reći ni za jednoga drugog mislioca: on je za tisućljeća predodredio duhovni razvitak čovječanstva.»

(B. Kalin, Povijest filozofije)

«Aristotel priznaje djelovanje i nužnosti i finalnosti. Na toj osnovi nisu se mogle razvijati prirodne znanosti... Osobito je fizika pretrpjela teške smetnje od kojih se nije oporavila sve do Galileija, a s kojim se zbio u fizici povratak Platona u smislu metode.»

(B. Russel, Mudrost zapada)

Nakon Aristotela znanost se, baš kao i njezini alati (matematika, eksperimenti, proučavanja), počinje ubrzano razvijati.

O tadašnjem novom shvaćanju prirode najbolje govori izjava rimskoga filozofa Tita Lukrecija Kara:

«U prirodi se sve odvija po stalnim zakonima (prirode)...»