Stari vijek - Struktura tvari
Od prvih je mislilaca većina samo ona tvarne vrste smatrala počelima svih stvari. Jer ono od čega su sva bića, te od čega prvo nastaju i u što se na kraju raspadaju, čemu bivstvo preostaje dok se mijenja u trpnostima – to kažu da je pratvar i počelo bićā; zbog toga misle kako ništa ne prestaje i ništa ne propada, jer se takva narav uvijek zadržava...
Aristotel |
U najranijem razdoblju antičke filozofije, tzv. kozmološkom razdoblju, u 7. st. pr. n. e. javljaju se u Miletskoj školi pitanja o ustroju svijeta, njegovoj građi i počelu. Od čega je sve nastalo ? Što je prapočelo, prauzrok, pratemelj svega? Što je osnova prirode?
Na ova se pitanja nude različiti odgovori; npr. Tales smatra da je prapočelo voda; Anaksimen drži da je to zrak; za Anaksimandra je prapočelo kvalitativno neodređena, beskonačna supstanca apeiron iz koje izdvajanjem suprotnosti nastaju konkretne stvari.
U Miletskoj je školi skovan pojam fizika (grč. fysis – priroda). Miletski filozofi zastupaju monizam, odnosno drže da postoji jedinstvo i opća povezanost prirode.
«Stav da je sva materija jedno posve je hvalevrijedna znanstvena hipoteza. Što se tiče iskustva, blizina mora čini više nego vjerojatnim da će netko primijetiti kako sunce isparava vodu, kako se maglice dižu s površine i stvaraju oblake koji opet nestaju u obliku kiše. Prema ovom stajalištu, zemlja je oblik koncentrirane vode. Pojedinosti, dakle, mogu biti prilično maštovite, ali je ipak prava mastorija otkriti da materija ostaje ista u različitim agregatnim stanjima.» (Bertrand Russell)
Koncept materije, sastavljene od diskretnih i nedjeljivih građevnih jedinica, nastao je vrlo rano. Ovakve su ideje rođene kao apstraktno filozofsko shvaćanje, rijetko s eksperimentalnim ili empirijskim uporištem. Ideja je atoma u filozofiji različita u različitim filozofskim školama, a priroda se atoma često povezuje i s duhovnim svijetom i njegovim elementima. Najranije zabilješke o konceptu atoma potječu iz drevne Indije iz 6. st. pr. n. e. Škole Nyaya iVaishesiknaučavaju o atomima koji se kombiniraju u mnogo složenije strukture, najprije u parove, zatim u tercete parova. Stoljeće kasnije pojavljuju se u antičkoj Grčkoj zabilješke o atomima u učenju Leukipa.  Leukipov je student Demokrit sistematizirao njegove ideje. U 5. st. pr. n. e. Demokrit je skovao termin atomos (grč.nedjeljiv) kojim opisuje najmanju česticu materije. Iako su indijski i grčki koncepti atoma počivali na filozofiji, moderna je znanost preuzela Demokritov termin atom.
Ova se ideja atoma zadržala kroz antiku. Epikur (oko 341. – oko 270. pr. n. e.), piše djelo O atomima i praznom prostoru. Poput svojih prethodnika Leukipa i Demokrita drži da se sve sastoji od atoma i praznoga prostora.
U njegovo se doba rađa nova ideja o postojanju slučajnoga skretanja atoma. Rimski učenjak Tit Lukrecije Kar (oko 99. – oko 55. pr. n. e), autor poznatog spjeva O prirodi stvari (De rerum natura), tvrdi da se događaji u prirodi mogu objasniti pravilnim kretanjem "atoma" i njihovim sudaranjem i okupljanjem, do čega dolazi prilikom njihova kretanja u praznom prostoru. Iako filozofski, bili su to najraniji počeci koncepta zvanoga "atom", jednog od najznačajnijih koncepata u znanosti.
«...poučno je da su atomisti staroga vijeka spekulativno, čisto teoretski, deduktivno mogli izvesti koncepciju atomske strukture svijeta i tako veličanstveno anticipirati opće okvire sličnih koncepcija i spoznaja do kojih je empirijska prirodna znanost mogla doći tek u novome vijeku. Pritom je, dakako, riječ o biti pojma atoma, a ne o njegovoj predodžbi, tj. ne o modelu atoma, modelu koji je uvijek primjeren razini prirodoznanstvenih spoznaja (fizike i kemije) određene epohe – mehanicizmu 17. i 18. stoljeća ili pak tekovinama suvremene fizike.»
(B. Kalin, Povijest filozofije) |
|
|
|
|
