Renesansa - Mehanika i astronomija

U 16. st. značajne doprinose mehanici daje talijanski matematičar i fizičar Gvido Ubaldi del Monte (1545. – 1607.), učenik Frederiga Commandina, prevoditelja Euklida i Arhimeda. Del Monte 1577. godine izdaje Knjigu o mehanici u kojoj povezuje znanja mehanike staroga i srednjega vijeka. Bavi se uvjetom ravnoteže na poluzi, ustanovljava važnu ulogu sile i okomice iz oslonca na pravac djelovanja sile, tj. kraka sile. Kao i Leonardo da Vinci, nalazi uvjet ravnoteže za savijenu polugu te uvodi pojam „moment“, koji je blizak današnjem pojmu „momenta sile“.

Simon Stevin (1548. – 1620.), nizozemski matematičar i fizičar, svoja istraživanja statike donosi u djelu iz 1586. godine Načela statike. Stevin se bavio tumačenjem sila na kosini; riješio je problem ravnoteže na kosini, razlikovao stabilnu i labilnu ravnotežu, shvatio vektorski karakter sila i prvi je našao pravilo za geometrijsko zbrajanje sila. Raspravljao je i o težištu. Perpetuum mobile smatra nemogućim. Godine 1586. demonstrirao je da dva predmeta različite težine na tlo padaju jednakim ubrzanjem. Iznimno je značajan i Stevinov doprinos hidrostatici; dokazao je da je svaki dio tekućine u ravnoteži, znanstvenim je postupkom potvrdio istinitost Arhimedova zakon i hidrostatičkoga paradoksa te razmatrao uvjete plivanja. Prvi je objasnio plimu preko privlačnih sila Mjeseca, a zalagao se za uvođenje decimalnoga sustava u brojenje novca, težine i mjerenje.

Niccolo Fontana Tartaglia (1499./1500. – 1557.), talijanski matematičar i inženjer, jedan je od začetnika balistike. Osim što je projektirao utvrde, bavio se i topografijom i prvi primijenio matematiku na istraživanje putanja topovskih kugli. Godine 1548. utvrđuje da putanja leta topovske kugle nije izlomljena crta, već je putanja po cijelom putu krivocrtna. Izračunao je domet hitca pri izbacivanju projektila pod kutom od 45 stupnjeva prema horizontu. U tumačenju mehanike Tartaglia je još pod utjecajem peripatetičkih stavova o prirodnom i nasilnom gibanju.

Pojam impetus (ono što odražava gibanje), koji u 14. st. uvodi Jean Buridan, obnavlja se u 16. stoljeću u radovima Giambattiste Benedettija (1530. – 1590.). Najpoznatije djelo ovoga talijanskog učenjaka, kritičara Aristotela i peripatetičke filozofije jest Različita matematička i fizikalna razmišljanja objavljeno 1585. godine. Benedetti smatra da tijelo na koje djeluje sila dobiva impetus koji ostaje pohranjen u tijelu i zbog kojega tijelo nastavlja gibanje dobivenom brzinom, odnosno impetus se održava. Tim je učenjem značajno utjecao na Galileija i razvoj koncepta ustrajnosti gibanja.

U svojoj se kritici peripatetičke filozofije suprotstavio tezi da se brzina tijela pri slobodnom padu povećava uslijed povećavanja težine tijela, a smatrao je da je brzina razmjerna razlici gustoće tijela i sredstva kroz koje se tijelo giba. Odbacuje i Aristotelove pojmove apsolutne težine i lakoće smatrajući težinu i lakoću relativnima. Sva tijela smatra teškima, a težina će im ovisiti o sredstvu u kojem se nalaze. Ovim učenjem Benedetti je zamijenio Aristotelove kvalitete s Arhimedovim kvantitetama.

Mjerenje kvantitativnih promjena postaje glavnom metodom istraživanja, načelom novoga doba koje je vodilo prema novoj fizici.

Talijan Francesco Maurolyco (1494. – 1575.), matematičar, fizičar i astronom, poznat je po izučavanjima geometrije, mehanike, optike, astronomije i glazbe. Godine 1572. Maurolyco je opazio supernovu u zviježđu Cassiopeia – tzv. Tychovu supernovu.